Jadransko more je pretežno zatvoreno more povezano s Jonskim morem i preko njega Sredozemnim morem. Granica Jadranskog i Jonskog mora su Otrantska vrata široka 75 km između Italije i Albanije.

Jadransko more je pretežno plitko. Sjeverno od Pule mu dubina ne prelazi 50 m, a sjeverno od Zadra 100 m – taj prostor je za vrijeme ledenog doba bio na kopnu. U južnom dijelu Jadranskog mora se nalazi udubina u kojoj dubine naglo padaju (najveća dubina je 1233 m).

Jadran je relativno toplo more – temperatura mu ne pada ispod 11°C. Prozirnost mu je također velika. Važno svojstvo morske vode je i slanost ili salinitet kojom se iskazuje ukupna količina svih otopljenih soli u 1000g morske vode.

Istočna obala Jadranskog mora, osobito njezin hrvatski dio, izrazito je razvedena dok je zapadna (talijanska) obala mnogo ravnija. Također je istočna obala izrazito visoka – uz obalu se pružaju planine, osim u prostoru zapadne Istre, zadarskog zaleđa, dijela crnogorske obale te albanske obale. S druge strane, talijanska obala je pretežno niska. Razvedenost obale je posljedica potapanja planinskih reljefnih oblika zbog otapanja leda nakon ledenog doba (tada se je razina mora izdigla 100 m, te su vrhovi nekadašnjih planina postali otoci, a doline zaljevi i morski prolazi). Posljedica toga je da smjer pružanja otoka prati smjer pružanja planina na kopnu. To je prvi put uočeno na obali Dalmacije, te se u cijelom svijetu takav tip obale naziva dalmatinski tip obale.

Morske struje su u Jadranskom moru tople te uz istočnu obalu teku od juga prema sjeveru, a uz zapadu obalu od sjevera prema jugu. Morske mijene nisu pretjerano izražene.

Hrvatska obala Jadranskog mora se smatra najčišćim morem u Europi. Istovremeno je talijanska obala pretežno zagađena (zbog zagađenja koja donosi rijeka Po) no to zagađenje pretjerano ne utječe na hrvatsku obalu zbog smjera morskih struja.